Festival vatrometa u Veneciji

  • Facebook

Noć kada najromantičniji grad na svijetu postaje zaista grad iz bajke…

Vjerovatno je svatko od Vas u nekom periodu svoga života posjetio Veneciju i svatko doživi taj predivni grad na svoj način: netko se na prvu oduševi spomenicima koji se nalaze u svakoj ulici, netko se tamo istovremeno osjeća kao doma ispijajući kavu na nekom od venecijanskih „campi“ a netko možda i ne osjeti odmah povezanost s tim vječnim gradom koji već stoljećima odolijeva majci prirodi.. Ali sigurna sam da baš svatko ipak, nakon svog posjeta tom biseru lagune, se s radošću sjeća nekog od trenutka koji je proživio u tom gradu. I bilo da ste Veneciju posjetili samo jednom ili bili tamo već bezbroj puta,  to je zaista grad koji će vas uvijek s nečim novim iznenaditi i natjerati vas da se ponovo u njega zaljubite…

Venecija
Venecija

Tako je meni bilo ovoga ljeta: po tko zna koji put, autocesta i put, naravno zna se, vodi prema predjelu pokrajine Veneta gdje se smjestila Venecijanska laguna. Već sam taoliko puta prošla tom cestom da mi se nekad zaista čini kao da znam svaki kamen koji prođem. Ali opet, uvijek me iznova vesele ta predivna predjela prepuna zelenila, područje rijeke Piave, kako talijani toga kraja vole reći „fiume sacro della patria“, odnosno svete rijeke toga kraja. I već sama vožnja nagoviješta da ulazite u predio prepun povijesti, slutnje nekih starih vremena i magičnosti cijeloga kraja.

Upravo te subote sredinom srpnja kada sam se uputila prema Veneciji, cijela laguna oživljava na jedan poseban način jer se slavi Festa del Redentore, slavlje koje vuče svoje korijene još iz srednjega vijeka. Svaka ulica postaje još življa, još glasnija i cijeli grad postaje još očaraniji tom posebnom magijom koja se može naći samo u Veneciji.

Pristiže vlak na stanicu Santa Lucia, izlazim na kanal grande i stanem… bez obzira koliko puta sam već prošla kroz ta vrata i ugledala prizor ispred mene, nikad me ne ostavi ravnodušnom: kanal obasjan suncem, plavi kristalići koji svjetlucaju na površini vode, žamor ljudi koji me okružuje i taj miris slatkoće pomiješan sa solju, nekako specifičan samo za veneciju… Savršeno!

Male uličice i kanali, mostići i rive vode me sve do Ponte Rialto, mjesto koje spaja ono tradicionalno i suvremeno, prošlost i sadašnjost, one skromne predjele s onim bogatim, blještavim i uvijek prepunim turista. Most koji je prvi povezao dvije obale Venecije koju stvara Canal Grande i koji i dan danas je zasigurno jedno od najživljih mjesta u cijeloj Veneciji. Probijajući se kroz uličice prepune ljudi nije teško zaključiti da se približavam glavnom odredištu svih posjetitelja „Serrenisime“, jednom i jedinom Trgu svetoga Marka. I zaista, kada iz tih malih uličica se otvori pogled na Piazzu, na basilicu, na prokurative, na zvonik, ne možete a da se osjećate istovremeno i ponizno i oduševljeno poviješću i simbolikom koja vas okružuje. Lako je zatvoriti oči i predočiti si neka prošla vremena kada su tim istim ulicama i trgovima hodali venecijanski plemići i duždevi, dame u predivnim haljinama…

I imate osjećaj da ne može biti ljepše od toga, ali varate se.. kao što sam se i ja prevarila. Lagano se već približavala večer i cijeli grad je bio u iščekivanju glavnog trenutka tog dana, vatrometa koji se održava uvijek u noći Fest del redentore. Čula sam od drugih koji su bili ranijih godina da je sami spektakl vatrometa zaista nešto posebno ali nisam mogla niti zamisliti kako je to uistinu doživjeti.

Već u sumrak su se rive koje gledaju prema Giudecci počele puniti ljudima koji su dolazili i nalazili svoja mjesta da zauzmu što bolju poziciju za gledanje vatrometa. Cijele obitelji na dekicama, ručnicima i vjerovatno što god im se našlo pri ruci, dolaze, sjede i iščekuju… Istovremeno, pristaništa se pune brodicama i svaka barka, svaka gondola postaje kao posebno mjesto zabave: ispremiješani zvukovi glazbe, žamora i sveopćeg dobrog raspoloženja. A kada padne noć shvatite da sve te brodice čine već same jedan festival svijetlosti na vodi – svaka obasjana raznim lampicama i glazbom koja dopire sa njih čine se kao vile koje su posjetile venecijansku lagunu i tu su se smjetile da uživaju u toj predivnoj noći.

Kako se približavala ponoć, tako je nervoza naočigled rasla i svi su željno iščekivali taj trenutak… trenutak kada će početi vatromet. Tako sam i ja našla svoje mjesto na rivi koje mi se učinilo dovoljno dobrim, i čekam… ni sama još ne znam što čekam. I onda je krenulo, nebo su zasjale šarene boje vatrometa koji se širio iznad lagune i cijeli svijet kao da je stao. Sav onaj žamor je prestao i sve oči su bile uprte u nebo i u taj predivni ples boja koji osvjetljava cijelu Veneciju. Festival vatrometa je mala riječ da se opiše taj osjećaj; laguna prepuna barki, rive prepuni ljudi i svijetlo u noći koji pretvara tu Staru damu u grad iz bajke… i odjednom shvatite: pa vi ste u toj bajci i postajete dio priča i povijesti, dio svega onoga što Veneciju čini Venecijom…

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published.
Required fields are marked *