• Facebook

Na nagovor moje sada već prijateljice Petke, odlučila sam se počastiti za svoj 36. rođendan putovanjem u Keniju! Letjela sam Qatar Airwaysom, i to na relaciji Zagreb–Doha–Nairobi pa zatim do Mombase Kenya Airwaysom. Let Zagreb–Doha je otprilike 6 sati, Doha–Nairobi također oko 6 sati, a Nairobi–Mombasa oko 50 minuta. Sve zajedno s pauzama to je oko 17 sati putovanja. Cijena karte je bila nešto više od 5.000 kn sa zrakoplovnim pristojbama.

S obzirom da sam kenijsko tlo najprije dotaknula u Nairobiju gdje sam čekala let za Mombasu, prvo što me dočekalo je toplo vrijeme i ne baš klimatizirana manja zračna luka. U tom trenu sam bila toliko umorna da sam otišla skoro na pogrešni avion. Vožnja automobilom od Nairobija do Mombase po jedinoj “autocesti” po kenijskim shvaćanjima “dvije trake” traje 9-13 sati (ponekad i duže). To je jedina cesta koja spaja glavni grad Nairobi i najveću luku Afrike Mombasu pa tako po njoj putuju sva prometna sredstva: od šlepera, kokoši, autobusa, vode, ljudi… No, zato je najnormalnije letjeti svako jutro iz Mombase u Nairobi avionom i vraćati se popodne. Njima je to sasvim normalna pojava pa sam tako ja ne znajući tu informaciju čekala na red da se ukrcam na avion, ali u krivom redu. Nije mi bilo jasno kako avion za Mombasu leti svakih pola sata. Obično je boarding pola sata prije leta, no kod njih je to samo 20 min prije leta i to tako da se prošećeš do aviona po pisti.

U Mombasi me dočekala Petka. Nikada se nismo srele prije, ali kao da smo se znale sto godina. I tako je krenula priča kako ona tu živi i radi već dugi niz godina. Samo sam slušala i promatrala okolicu. Kaže ona da taj prvi dojam i slike stvarnog života prosječnog Kenijca često ljude bace u “bad” pa me stalno “zašprehavala”. Iako sam ja umirala od straha kada sam shvatila kako oni voze po onoj nama “naopakoj” strani ceste, ali i po principu idem tamo gdje je slobodno. Srećom da sam sjela na stražnje sjedalo. Slika ispred mene je zapravo bila živopisna i upečatljiva kao i kad sam se vraćala zadnji dan prema zračnoj luci. Ima tu svega, od skupih, sjajnih automobila koji voze dominantno po cesti do krava, koza, djece bez cipela, trudnica s kantom vode na glavi. Zapravo, dovoljno životnih slika koje ako malo bolje sagledaš shvatiš da mi živimo u priličnom izobilju. No, taj smiješak tih ljudi, mislim da to mi ponekad nemamo niti ćemo ikada imati. Nakon sat i pol vožnje koja uključuje i poseban doživljaj vožnje trajektom, daleko od naše perspektive Split-Brač, to je niti 10 min. Jer Mombasa je zapravo otok. Sjeverna obala povezana je mostom na kojem su danas višesatni prometni čepovi, a južna obala je odokativno da se pitate “a zašto ja to ne bih preplivala”? Nakon silaska s trajekta, nisam znala kud bih gledala, lijevo-desno, stotine štandova, svega od igle do lokomotive, ali baš svega… Masivnog namještaja, odjeće, sve haljina za red carpet. To je prvo mjesto imena Likoni. Putem su se nizala mala mjestašca čija imena ne mogu izgovoriti i čas posla stigli smo u Diani Reef resort. Predivan hotel 5*. Naravno mene su smjestili u apartman jer sam kao agent pa su se trudili na svakom koraku. Inače Diani Beach je već petu godinu proglašena najboljom i najljepšom plaža destinacijom (Africa’s leading beach destination – World Travel Awards) i stvarno – nema joj granica! Topli tirkizni indijski ocean, sitni, brašnasti meki bijeli pijesak, prostrano… Uz obilje barova, malih, velikih, restorana, dobrih hotela… Ma svega. To je zapravo ta slavna južna obala Kenije.

Apsolutno najljubazniji domaćini ikad. Od osoblja, menadžera, voditelja prodaje i moje Petke. Čim sam stigla u sobu, stigao mi je i prijatelj majmun, čisto da me upozori kako nije pametno ostavljati mobitel na terasi ili nešto drugo jer on to zna ponekad posuditi. A zna i put kroz vrata u sobu pa sam brzo naučila zatvarati ih kako ne bi ostala bez najdraže kreme ili velike plate voća koju je domaćin diskretno unio. Naravno, uz onaj već spomenuti neizostavni osmijeh i val pozitive. Vidno umorna, samo sam htjela nešto pojesti i odspavati, ali od silnog uzbuđenja sam ipak otišla do plaže. Petka me izbrifirala o lokalnim prodavačima suvenira, izleta (na crno “ofkors”), popularnim “beach boysima” pa sam nekako malo ipak sa strahom išla prema plaži… No, dečki samo pokušavaju zašprehati i zaraditi dolar, dva… Recept: pristojno pozdraviti i o svom poslu ili kao u pjesmi Zdravka Čolića “Produži dalje”!

 

Puno su me pitali što si jela u Keniji? Sigurno samo ribu. Zapravo ne. Prvi dan smo odmah išli probati chapati, što je kao neka palačinka, ali vrlo jednostavnih sastojaka (voda, brašno, sol i ulje) i to sam često jela na večeri. Kenijci zapravo jedu vrlo jednostavno, puno povrća, chapati, grah, rižu, piletinu i ribu. Da, ribu, komad ribe ovdje nije luksuz. Kako nisam baš ljubitelj ribe, Petka i ja smo uglavnom jele meso i to fine kotlete i krumpir s puno salate. Kao prave domaće “puce”! U tih nekoliko dana, bile smo u par restorana, barova, hotela, samoposluživanju, supermarketu… Iskreno, ništa bitno drugačije kao i kod nas. Zapravo je – ima puno toga što mi nemamo, a vjerujte mi htjeli bi. Diani nije velegrad, nešto kao moje Rude! Imaš neki centar, čak ima i mjesni sat, isti kao na našem Trgu, tamo je lokalni kafić, svi se nešto oko toga “muvaju”, kupuju u dućanu, po štandovima prepunim svježeg voća i povrća svih vrsta, popiju kavu, odu do frizera… I tako. Svatko svakog zna. Ništa sad atipično s obzirom da smo u Africi. Osim što ako ste bijelac, morate paziti tko vas šiša, jer njihova kosa je drugačija i lokalni frizer teško se nosi s našim tankim vlasima pa vam se može dogoditi da završite s “frizom na kahlicu”.

Ipak, mene je fasciniralo nešto drugo. Kaže Petka “Aha, ulovio te Diani Virus”. Ne, nije ništa što mislite, čak naprotiv, sve one priče, upozorenja, trla-brla, cijepljenja, tablete – zaboravite! Dakle od trenutka kad dođeš k sebi od leta osjetiš jednu usporenost. I sve više i više si u pravom kenijskom modu “pole-pole”, polako-polako… I kad i kavu čekaš malo duže, fućka ti se. Sve je polako. Indijski ocean polako mijenja tisuće nijansi plave, zelene, tirkizne, a pritom je toplo, popodnevni odmor. Dobro, nešto malo smo mi i radile, nije da nismo, ali uhvatila me panika da se ne opustim previše jer kao to si ne mogu dozvoliti. Ali kako je to u tom trenutku odgovaralo mom duhu i tijelu.

Diani Beach je zapravo jedna dugačka ulica, s jedne strane ta čudesna plaža, hoteli, resorti, privatne rezidencije sa svojim ogromnim ulazima i rampama, a s druge strane obiteljske trgovine, kao štandovi, i mali puteljci koje dalje vode u šumu. Ima i u toj šumi hotela, ali “hvala, ne bih”! Hotela ima svakakvih, od resorta “all inclusive” gdje su najčešće Nijemci do hotela 3* ili 5*. Ono što vam savjetujem da pazite prilikom uplate hotela ili ikakvog smještaja na Diani: svi danas stave lijepu sliku plaže. A kad dođete shvatite da ste u šumi, i ako i dođete do ceste ispred Vas je hotelski zid i rampa. Ne, ne možete reći “Bok, ja bih na plažu kroz vaš hotel”. Neki ne dozvoljavaju nikako, a drugi naplaćuju. Gotovo svi, bolji i najbolji hoteli su na strani plaže i imaju je ispred vaše sobe. Zato oprez: ako na stranici vašeg hotela piše 500 m od plaže onda znajte da morate proći tu cestu i moliti čuvara obližnjeg hotela da vas pusti do plaže, što on neće napraviti jer ima striktne upute menadžmenta i zato bolje platiti malo više i uživati u hotelu, bazenu i plaži kako sam ja uživala.

Moram priznati kako za razliku od Sejšela, u Diani mi je bilo puno zabavnije. Imate gdje otići, slobodno sam se kretala, pješke ili trokolicama “tuk tuk”. Ima super mjesta, pogotovo taj poznati beach bar „Forty Thieves“ uz plažu s nogama u pijesku… Ha ha… Kaže Petka da joj dođu gosti pa se nekad srede u šljokice od glave do pete uz štikle (naravno) pa onda propadnu u pijesku… Taj bar je bio zaista cool jer smo čak i noge digle na trosjed i uživale. To je tu lifestyle ili beachlife, sasvim normalno. Iako navečer uvijek puše vjetrić s oceana da je dobro ponijeti pašminu.
Cijene polupansiona u hotelima su zaista pristupačne. Recimo polupansion u hotelu 5* iznosi oko 130$, ovisno naravno o sezoni. Ja sam bila krajem siječnja i vrijeme je bilo za poželjeti. Kod njih zapravo nikada ne puše bura ili tako nešto, već samo maestral, nazovimo to tako. Najnormalnije je isto tako imati spremačicu, kućnu pomoćnicu ili babysitericu jer žene rade razne poslove i za manje od 20$ mjesečno. Tako da žene normalnih primanja svakako imaju pomoćnicu i kaže moja Petka da ona ne pere veš doma, već složi to sve skupa i dođe služba koja to sve opere, popegla i vrati za 500 kenijskih šilinga (oko 5 $). Objašnjenje je kako nema svaka kuća mašinu za veš jer je takve stvari zbog velike količine vlage, koja automatski povlači vlagu i plijesan, jako teško održavati. Često nestane struje pa veš mašine, frižideri, škrinje stradaju i to nema baš neke velike koristi. Zbog toga u na primjer u lokalnim restoranima ste sigurni da jedete uvijek i samo uvijek svježe jer pogotovo lokalno stanovništvo si ne može priuštiti zamrzivače ili mikrovalke. Da, još smo i gledale kako guli krumpir, sprema… Što siromašnijeg izgleda, to je veća vaša sreća da je sve svježe. U većini kuća i hotela na plaži vlaga „ubije“ jako puno uređaja, sve što je metalno… Pa svi muku muče s održavanjem. Zato ako u nekom hotelu i nađete fleku hrđe, nemojte pozeleniti. Ovo je tropska klima.

Čudila sam se isto tako i količini radne snage u pojedinim hotelima. Imaju na ulazu čuvara, pa čuvara od čuvara, pa čuvara ključa, čuvara ograde… Izuzetno puno ljudi radi iste poslove. To me sad baš podsjetilo na Tursku. Kako god, svi su izuzetno ljubazni. Zanimljivo je kako se Kenijci boje psa i uglavnom ne znaju plivati. Ali odlično plešu i imaju smisla za razne akrobacije i majstori su u prodavanju. Cjenjkanje je naravno obavezno. Prostitucija je također dio života u Africi i bila bih neiskrena da kažem kako nisam ništa od toga vidjela. Vidjeli smo mlade prekrasne djevojke, ali jako mlade i starije strance kako plešu u baru. Ono što je mene zanimalo, zar ti roditelji ne pitaju gdje su im djeca? Nažalost ne – jer ta djeca na taj način prehranjuju često cijelu obitelj. Strašno, dio života koji nikako ne bi trebao biti djetetov izbor, ali toga ima. I ovdje i bilo gdje u svijetu. Koliko sam zapamtila, dosta žena se rastaje od nasilnih muškaraca te se osnivaju razne udruge i žene pomažu jedne drugima. Svakako da su to novi pomaci u današnjem društvu jer sam prilično sigurna kako prije 20 godina u Keniji nešto tako nije bilo normalno. Upoznala sam predivnu ženu Lilian, koja ima tri firme, bavi se sa tri različite djelatnosti, ima sina kojeg školuje, živi sama, ima auto i još stigne u crkvu svaku nedjelju i koješta drugog. Mislila sam za sebe da sam uspješna žena, ali ova teta me pretekla doslovce. I samo se smije. Pitam ju jer radi i nedjeljom, a ona samo klimne glavom. Eto, sad smo dvije lude na jednom mjestu. Inače, nedjelja je dan stvarno za odmor i svi katolici idu u crkvu. Super je to promatrati kad popodne dođu cijele obitelji tako sređeni, djevojčice u najljepšim haljinicama i veselo trčkaraju po cesti ili dugo plažom.

No, što bi bila Kenija bez safarija. Uz plažu, klopu, koktelčić, nema divnije stvari od životinja, svitanje zore u okrugloj „kućici na stupu“, kave i krda slonova. Moj prijedlog kada idete na safari je svakako da idete preko ovlaštene agencije, gdje imate i rendžera i vozača i radio stanicu u džipu, ne daj Bog da se nešto dogodi jer signala nema. To prvo provjerite da se ne bi našli u opasnim situacijama. Po meni sasvim je dovoljno uzeti dva dana, jedno noćenje. Evo što vas čeka… Rano ustajanje, još je bio mrak kad sam doručkovala. Ništa strašno, 6 ujutro. Poslali su safari vozilo na recepciju hotela uz super vozača i safari kreće. Već nakon samo dva sata vožnje po tom na početku spomenutom jedinom autoputu, potpuno drugi svijet. Krajolik, priroda, boje. I prije ulaska u park uz cestu sam vidjela nekoliko zebri. To morate doživjeti. Takav osjećaj slobode, prostranstva divljine. Malo mi je bilo „ups“ kad su slonovi bili blizu nas i osjećala sam se manja od makova zrna.

Znala sam da idemo u neki dobar lodge, ali nisam očekivala baš tako dobar. Zato i je jedan od najfotografiranijih građevina u Africi i svijetu. Ručak je bio divota. Svi trče oko vas, dvore Vas i smiju se, naravno. Sobe poluokrugle, čisto, čak luksuzno. Nema što nema. Nakon ručka je odmor do 16 sati jer naravno po vrućini i životinje se sakriju. Naš Charo, safari vozač i vodič, već je spremno čekao točno “u četiri popodne”. Svakakve životinje nasred puta i uz put. Natrag prema tom čudu od lodga vozile smo se u zalazak sunca. Večera, atmosfera, ambijent i neka strka. Svi grabe aparate… Krdo bivola ispod nas došlo je piti vodu (jer lodge je na stupovima). Sjele smo uz kamin, da, kamin, i uz pravu vatru jer kako padne mrak postalo je svježije i sabirale dojmove. Naravno da sam bila umorna. Safari je putovanje na swahili jeziku. I vožnja po parku, prašini umori. Ali adrenalin drži. Bez problema ustajanje pred zoru, kad sam točno osjetila buđenje prirode. Doručak i pokret. Što ćemo danas vidjeti? Charo stalno komunicira s kolegama putem radio veze, jedni drugima dojavljuju gdje što ima od akcije. Lav, lav. Po gasu jer neće on nas čekati. Ali stigli smo. Kao “pajceki” su drijemali u hladovini. Petka kao položeni safari specijalist mi je objasnila pravila da vozilo ne smije prići bliže od min. 15-20 metara. Ne zbog Vaše sigurnosti toliko, koliko zbog remećenja mira divljim životinjama. Tu se stvarno brinu za životinje i dar majke prirode. Puno drugih vozila se skupilo jer kako da dođeš u Afriku, a ne vidiš lava! A safari je zapravo stvar sreće, naći se u pravo vrijeme na pravom putu i mjestu. I imati dobre vodiče. Vratile smo se na ručak u lodge. Malo predahnule i krenuli na novu vožnju uz žirafe, zebre, antilope i slonove. Pred večeru sam stigla natrag u hotel na Diani, sjela pod palmu i mislim si: “Nikad više neću u zoološki vrt!”.

I na kraju, moje putovanje je završilo, oprostile smo se u suzama i obećala sam joj doći sa našim putnicima jer zaista sam sigurna u proizvod koji uz ovakvu domaćicu i domaćine ima apsolutno vrhunsku nagradu putovanja koje će vas nadahnuti i oraspoložiti. To je putovanje i doživljaj života, a prije svega fotke će biti genijalne zbog živopisnih boja prirode, životinja, ljudi, kulture… Svega što Kenija nudi.

Leave a Reply

Your email address will not be published.
Required fields are marked *