Makedonija, Albanija i Crna Gora

  • Facebook

Bilo je dosta dvojbi kamo na jubilarni petnaesti put po Europi moji „Šajberi“ i ja! Odluka je pala na Makedoniju, Albaniju i Crnu Goru.

Tako je 33 šajbera 9. listopada rano u jutro krenulo na dug put u Makedoniju, Albaniju i Crnu Goru.

Dug put,  osamsto kilometara, kroz Srbiju pa potom Makedoniju učinili su lakšim specijaliteti naših šajberica, dobro raspoloženje i tradicionalni odojak za Vladekov rođendan u kojem smo uživali na prekrasnom jesenskom danu na odmorištu u Svilajncu.

Svilajnac
Svilajnac

Dolazak u Skopje glavni grad Republike Makedonije i smještaj u hotel Ibis Skopje u samom centru grada obavljen je po planu u kasno poslijepodne. Za dvadeset sati zakazana je večera u restoranu Pelister, a šetnja prije i poslije večere bila je pravo osvježenje nakon dvanaest sati provedenih u autobusu, koji kao da nisu ostavili ni trunke umora na putnicima. Sutrašnje jutro, bez sunca, ugodno toplo, vodička Vasiljka koja nas je dočekala u hotelu i povela u razgledavanje znamenitosti Skopja. Grad neobičnih kontrasta, gdje se kao nigdje sudaraju prošlost i sadašnjost, moderna civilizacija s tradicijom, gdje zajedno žive moderni trgovački centri i «dućani» iz otomanskog doba, kafići s IT uređajima i «kafane» u kojima se kuha kava u «džezvama», gdje se u nebo dižu neboderi naslonjeni na trošne prizemnice građene od drveta i prijesne cigle s basamacima i česmama, i kaldrmom koju su još Turci postavljali, bazarima na kojima se prodaje i sa zemlje. Na svakom koraku neki spomenik, neka fontana, nekakva spomen ploča, tragovi koji podsjećaju i veličaju povijest. Spomenik Samuelu pa Aleksandru Makedonskom, samo petstotinjak metara njegovom ocu Filipu II, a između još pet šest spomenika.

Skopje
Skopje

Naša vodička kritizirala je, kao i većina Makedonaca tu poplavu spomenika koji niču kao gljive poslije kiše, novac koji se uludo troši, državni vrh koji se ponaša kao pijani milijunari. Govorila nam je i o tome kako gotovo dvadeset godina nisu obavili popis stanovništva. Po zadnjem popisu Skopje ima 660.000 stanovnika, a zapravo broji i više od milijuna. Broj su povećali uglavnom Albanci, Makedonaca je sve manje, kao i da imaju ozbiljnih problema sa susjedima.

Mislim da ti spomenici, fontane, koje izgledaju groteskno i nemaju baš nikakvu umjetničku vrijednost, predstavljaju oblik borbe za vlastitu opstojnost i pokazuju osjećaj velike ugroženosti od susjeda. Poznato je da Makedoniju ne priznaju Grci i Bugari, da teritorijalne aspiracije imaju Kosovo, Albanija i Srbija i jedino im preostaje dokazati da su oduvijek postojali, da imaju svoj identitet, svoje velikane, svoju povijest i to pokazuju na svakom koraku svakome tko posjeti Makedoniju.

Doživljaj je bio posjet željezničkom kolodvoru koji je poslije razornog potresa 1994. pretvoren u muzej, staroj čaršiji s još živim starim zanatima, tipičnoj srednjovjekovnoj rakijarnici, te kući Majke Tereze koja je prekrasno uređena i pretvorena u muzej koji svake godine posjeti ogroman broj turista iz cijeloga svijeta.

Put po Makedoniji nastavili smo prema Ohridu i Ohridskom jezeru jednom od najstarijih europskih naselja na UNESCO-voj listi svjetske baštine. Smjestili smo se u hotel Belvedere na samom jezeru, gdje nas je dočekao naš vodič Goran, tipičan Makedonac, uvijek nasmijan, gostoljubiv, spreman svakome ugoditi, pomalo žalostan što nas je dočekala kiša koja će nas pratiti tri sljedeća dana. Večera koju nam je organizirao u restoranu «Biljanini izvori» uz živu glazbu i nastup folklorne grupe pretvorila se u večernji, pa noćni tulum u kojoj su stradale čaše, vino je teklo u potocima, a svirači su te večeri zaradili svoje mjesečne plaće.

Biljanini izvori
Biljanini izvori

Nikome se nije išlo kući pa ni konobarima koji su već odavno trebali zatvoriti restoran. Mutne glave do u jutra su se razbistrile i krenuli smo u upoznavanje sigurno najljepšeg makedonskog grada. Sakralni spomenici kojih je u Ohridu bilo koliko i dana u godini s tipičnom arhitekturom, Crkve Sv. Sofije, Crkva Sv. Klimenta, Crkva Sv. Ivana Kanea sagrađena na litici, pa spomenik Ćirilu i Metodu, Samuelova tvrđava koju nisu svi posjetili jer je penjanje naporno, ali zato za nagradu dobijete čaroban pogled na grad i jezero, Ohridska čaršija, ispunili su samo pola dana. Drugu polovicu potrošili smo na izlet brodom na Sv. Naum, posjet njegovom prekrasnom Manastiru i završili na ručku u poznatom restoranu «Ostrvo» smještenom na otočiću usred jezera nedaleko izvora rijeke Crni Drim.

Treći dan boravka u Ohridu bio je rezerviran za izlet u Bitolu, drugi po veličini grad u Makedoniji, nekada jedno od značajnijih sjedišta političkog života, s mnoštvom diplomatskih predstavništava, ambasada i konzulata, te poznatom vojnom školom koju je završio i Kemal Paša Ataturk. Naš Morlak Perković fotografirao se pred vojnom školom koja je kasnije pretvorena u Dom Armije u kojoj je služio vojni rok. Šetnjom kroz glavnu ulicu «širok sokak» zamijetio sam hrvatski barjak, približio se kući ispred koje je u parku bila Titova bista, a na kući velika ploča koja nas obavještava da se tu nalazi «Hrvatski Kulturen Centar i Hrvatsko-Makedonsko društvo Marko Marulić «.

Posjet tržnici kroz niz malih živopisnih ali oronulih radnjica čiji se zanati mogu pronaći jedino na fotografijama od prije dva stoljeća i za koje ne možete znati jesu li oni dio turističke ponude ili stvarno osiguravaju egzistenciju njihovim vlasnicima. Poslije podne je bilo rezervirano za posjet Kavadarcima i njihovoj nadaleko poznatoj vinariji «Tikveš». Poznati po proizvodnji vina, Makedonci su uspjeli tradiciju pretvoriti u djelatnost koja ih visoko svrstava u vinarskoj djelatnosti. Moderna, lijepo uređena vinarija otvorila nam je vrata, ali i prekrasno dočekala na ručku uz degustaciju njihovih najboljih proizvoda. Poneka butelja krenula je s nama u Hrvatsku kao poklon prijateljima. Navečer u Ohridu pronašli smo snage da posjetimo jedan od kultnih restorana s tradicionalnim makedonskim jelima netipičnog naziva «Europa» u kome smo kušali specijalitete makedonske kuhinje i sve to platili bagatelnih desetak EUR-a.

Povratak u hotel bio je taksijem koji je još jedna osobitost Ohrida. Gradić s cca 15.000 stanovnika ima 440 taksija, jedna taksi vožnja s jednog kraja grada na drugi košta jedva dva EUR-a. Javnog prijevoza i nema, a djeca u školu idu taksijem.

 

Ohrid
Ohrid

Od Ohrida i Makedonije oprostili smo se i krenuli put Albanije ravno u Tiranu, usput pokupili našeg vodiča Zorana koji je doputovao iz Skopja, jer bez albanskog jezika u Albaniji ste u velikoj neprilici. Ugodan put uz značajnije bolje vrijeme, cestama koje su označene kao autoput ali se po njima vozi kako tko stigne, stigli smo u zemlju o kojoj smo najmanje znali i u kojoj smo doživjeli najveća iznenađenja. Teško se odupirem želji da o Albaniji napišem svaki detalj doživljen na putu, svaku neobičnost koja razbija predrasude s kojima smo došli i s kojima živimo.

Zemlja Orlova odmah po prelasku granice dočekala nas je bunkerima razasutim s obje strane ceste. Ostatak dugogodišnjeg paranoičnog straha njihovog vođe Enver Hoxhe od napada Jugoslavije na Albaniju. Izgrađeno je 750.000 bunkera širom Albanije, točnije, na četiri Albanca jedan bunker. Ima jedna anegdota iz tog vremena. E. Hoxha je naredio da se izradi projekt bunkera. Projektirao ga je jedan arhitekta kojeg je potom pozvao Hoxh i pitao koliku sigurnost pruža bunker i što može izdržati? Arhitekta je odgovorio, može izdržati topovsku granatu. Enver Hoxha mu je naredio da uđe u bunker, ispalili su topovsku granatu, arhitekta je ostao živ, i pala je naredba: « Gradite bunkere».

 

Tirana
Tirana

Na cestama mnoštvo automobila, jedva svaki pedeseti nije Mercedes, ima ih svih godišta, a tko nema taj auto s njim nije nešto u redu. Kraj autoceste je mnoštvo natpisa «LAVASH» što znači «Autopraonica». Raspoređene su na svakih 300-500 metara, i od opreme imaju blatno ugibalište za 1-2 auta, spužvu i gumeno crijevo iz kojega neprestano u vis curi voda. Voda je u Albaniji za sve besplatna! Cijena pranja je «koliko mi daš». Kad utrži taj dan koliko mu treba ostavi vodu da curi i ode kući.

Ušli smo u Tiranu i odmah je bilo jasno da nešto «nije u redu». Dočekao nas je moderan europski grad, lijepo uređene avenije, beskrajno čist, možete ulicom ići kilometrima nećete naći papirić ili opušak, nema čovjeka s bijelom kapicom, niti žene obučene u ortodoksnu muslimansku odjeću. Albanke, prelijepe žene po ugledu na svoju davnu kraljicu Teutu, dotjerane po posljednjoj europskoj modi, zgrade iz bivšeg vremena lijepo održavane, spomenici i sva obilježja iz doba Enver Hoxhe stoje kao znak prošlog vremena, dio su povijesti tog naroda. Danas su bunkeri, dijelovi zatvora, kao i rudnika gdje se obavljao prisilni rad, pa i dio Berlinskog zida turistička atrakcija Tirane. U nebo se dižu nove građevine, atraktivna zdanja, rotirajući vidikovci- kafići na njihovim vrhovima. Upravo se uređuje prekrasan trg na kome dominira najveći albanski junak Skenderbeg, točno ispred Nacionalnog povijesnog muzeja na čijem je pročelju u spektakularnom mozaiku prikazana cijela Albanska povijest.

 

Tirana i bunkeri
Tirana i bunkeri

Obrazovanje je jedan od prioriteta, Tirana ima preko 50.000 studenata, u knjižari «Opera» u koju sam ušao, najnovija izdanja svjetskih bestselera na svim jezicima, ali i mnoštvo uglavnom mladih ljudi. Promijenili su politički sustav iz temelja, ali zadržali zdravstvenu skrb za sve, socijalnu osjetljivost za najsiromašnije, uveli postojan porezni sustav koji privlači strane ulagače, a privatizacijom nisu uništili niti jedno veliko poduzeće. Prema informaciji koju smo dobili SAD u 2017. godini planira u Albaniju uložiti 107 milijardi $. Dugogodišnji uspješni gradonačelnik Tirane socijalist Edi Rama danas kao predsjednik Albanije preslikava provjereni recept na cijelu zemlju. Na svakom koraku iznenađenje i divljenje. Mnoge zemlje koje ističu svoja postignuća i smatraju se naprednijima od Albanije mogu se komotno sakriti iza ove zemlje iznenađenja.

Iz Tirane otišli smo u 180 km udaljeni Drač centar albanskog turizma s brojnim plažama i bogatom turističkom ponudom i smjestili se u Palas and Spa hotel sa 5*. Novi luksuzni hotel koji možete smjestiti u bilo koju zemlju svijeta, ali do kojega teško možete doći većim autom. Tisuće hotela u Draču smješteni su na tako malom prostoru da se doslovce sa svog balkona možete rukovati sa susjedom u drugom hotelu. Blještavilo i luksuz samo za one koji vole gužvu. Ne mogu zamisliti kako to izgleda u sezoni. Od odmora tu nema ništa.

A onda prava turistička poslastica. Kruja. Najznačajniji albanski povijesni lokalitet. Rodno mjesto Gjergja Kastriotija Skenderbega ili Jure Kastriotića kako ga naziva Andrija Kačić Miošić koji je o njemu napisao 17 pjesama. O njemu su pisali Byron, Ivana Brlić Mažuranić, Volter, Longfellow, a operu Skenderbeg skladao je Antonio Vivaldi. Od 1982 godine Skenderbegov kult ima i svoje službeno sjedište-Nacionalni muzej smješten 610 metara ispod stjenovite litice, podignut na ruševinama stare utvrde. Posjetili smo ga prolazeći kroz čaršiju i bazar koji vrvi suvenirima i na kome smo kupili tradicionalno pokrivalo za glavu kojim je uljepšao svoj izgled Marjan Čižmešija.

 

Kruje
Kruje

Upravo je ovdje Predsjednik Tuđman 1993. prilikom posjeta Muzeju dobio ideju na takav način urediti ruševine Medvedgrada i pretvoriti ih u Oltar domovine. U Kruji možete popiti kavu za 5 EUR-a za stolom za kojim ju je pio Predsjednik SAD Georg Bush. Čisti je promašaj doći u Albaniju a ne posjetiti Kruju.

Naredno albansko odredište bio je Skadar, najstariji i povijesno najznačajniji Albanski grad. Nalazi se u regiji u kojoj živi 85% od ukupnog broja katolika u Albaniji pa nije čudo da se nadomak centra nalazi prekrasna katedrala. Koliko god žele zadržati štih prošlosti i sačuvati tradiciju u svakom segmentu življenja, novo neminovno nadire i nevoljko ustupa mjesto modernom. Ja sam se uspio ošišati u prošlo stoljetnoj «Berbernici» s priborom koji bi rado prihvatio svaki muzej, a kad sam «berberinu» darovao novčanicu od 500 leka, (šišanje košta 35 leka), njegovoj sreći nije bilo kraja. Prema Hrvatima gaje otvorene simpatije, a uživali smo i vidljiv respekt poslije pobjede od 6:0 naše nogometne reprezentacije nad Kosovom samo tjedan dana ranije.

Put nas je poslije Skadra vodi ka Crnoj Gori. Obavezno smo stali prije granice da potrošimo preostale Leke i kupimo njihov nadaleko poznat konjak Skenderbeg, kojeg do tada po uputama naših vodiča nismo kupovali zbog velikog broja patvorina. Tako oboružani najpoznatijim proizvodom Albanije prešli smo granicu i ubrzo se našli u Budvi. Vodič, mladac, koji je malo toga rekao što je trebao i puno toga o čemu malo zna i što nije trebao reći, dopratio nas je do hotela Bracera, smještenom u prenakrcanom centru Budve. Oni koji poznaju Budvu iz nekih drugih vremena teško će u nju ponovo poželjeti doći poslije urbanog kaosa, prenapučenosti, visokih cijena jednog grada pretvorenog u tipični turistički bankomat. Predizborno vrijeme u Crnoj Gori brzo smo napustili po kišnom i hladnom vremenu i krenuli na put povratka. Uz brzi prelazak granice uz Marijanov poguranac, kratko stajanje u Neumu brzo smo sišli s autoceste i našli se u «Morlačkim dvorima», poznatijim po mjestu rođenja najvećeg Morlaka Milinka Perkovića.

Moralački dvori
Moralački dvori

Dočekao nas je prekrasan ručak, glazba na ulazu u dvore i ljubazni domaćini. Za to su glavom platili pokoji pivac, janjac, domaći telac, i veliki trud koji su uložili Oliva i njezin suprug poznatiji kao Kuvar. Sve je bilo savršeno osim vremena koje je bilo loše i koje se tijekom proslave pogoršavalo. Da, rođendanske proslave, koja je bila priređena u čast slavljenika Toske i Vladeka koji su tom prigodom dobili govor i svako svoju tortu napravljenu u Šibeniku. Uz dobru hranu, šampanjac našeg sponzora Zdravka čuvan sve vrijeme puta, glazbu s Bobine gitare i slastice, gromovi i pljusak bili su posve periferna stvar. Umjesto predviđena dva sata ostali smo skoro pet i polu mokri ali u dobrom raspoloženju krenuli u naš Samobor. Kući smo se već po običaju vratili kasno navečer.

Nigdje kašnjenja, nigdje problema, smještaj odličan, autobus udoban, Damir sigurne ruke i oštrog oka niti jednom nije nas doveo u nepriliku iako je i za to itekako bilo prilika.

Bojazan da se udaljavanjem od Europe i približavamo Balkanu što povećava rizik i nesigurnost posve je bila kriva. Rezultat su predrasuda i našeg skromnog znanja o tim zemljama. Posebno je ugodno iznenađenje bila Albanija i jedino što poslije ovoga puta mogu reći, Albanija je zemlja u koju treba otići, doživjeti ju, i to što prije, svakako prije nego li Ameri ne ulože obećane $, ne preplave ju svojim kičem i pretvore u još jedan turistički bankomat.

Leave a Reply

Your email address will not be published.
Required fields are marked *