O meni

Trenutno sam u najboljim tridesetima i trudim se život žene poduzetnice uskladiti sa životom dobre mame. Nije da me baš dječji vrtić često vidi, ali ja sam ta koja pere, posprema i pazi da dijete izdrži 800 km vožnju do Savone, jer ide na krstarenje. Ili zna prepoznati Eiffelov toranj od tornja crkve. Bake u mom slučaju čitaju priče, a moje dijete sluša neke druge “moje” priče. Možda mi pozovu socijalnu ali želim svoje dijete “nahraniti” općom kulturom koliko je to god moguće! Pročitala sam neki dan na fejsu rečenicu, najbolje obrazovanje koje ćete dobiti je putovanje po svijetu!

Nekako me nikada nije zanimalo ono što piše u vodičima, već nešto drugo. Mislim realno, Mona Lisa je mala slika, i nije me baš opalila umjetnošću, ali zato npr. freska “Posljednja večera” u Milanu me oduševila. Zašto? Pa zato jer puštaju određen broj ljudi dnevno, ne može ju vidjeti svatko, puste te da pogledaš sliku u miru, nitko me ne gura. I to je ogromna freska puna sitnih detalja. Trenutak, ništa drugo. Studirala sam turizam, ne umjetnost.

Srednja Turistička naravno sa sloganom “dođeš kad hoćeš, odeš kad hoćeš”, prakse po hotelima, tesanju u Generalturistu. Ipak upisujem fakultet, Ekonomija, smjer Turizam. Dobijem i stipendiju grada Samobora dvije godine i uživam. Diplomiram prije nego što treba i dobijem prvi posao kao prodavač rezervnih dijelova autobusa. Trenirka, radiona i crne ruke. To je bilo sjajno. Svi muški I ja. Nakon toga opet promaknuće, ured! E tad je već postalo ozbiljno.Od negdje 2005. Do danas radim zaista ono što volim. Prevrćem tekstove u svojoj glavi, putujući i puštajući ne znam ni sama koju brojku putnika na put. Privatno imam nekih problemčića, ali postajem odlučna u završavanju jedne ne baš divne epizode u životu i kažem sama sebi mogu bolje. I tako uspijem i privatni poslovno. Barem to tako sada mislim.

Definitivno moj sin je najveće postignuće mog života. Dio mene zbog kojeg se tresem kada avion slijeće ili kada pijem nes na Plesu. Imam uz sina i svoju tvrtku Idea putovanja, borim se koliko mogu u ovoj državi uz sav teret koji nam svaki dan nameću ali sretna sam da mogu ipak kroz svoj blog raditi što hoću.

Kako je sve krenulo…

Živim turizam od malih nogu, negdje od pete godine, šeste, ne sjećam se, kada smo kupili prvi bus. Mislim da je to bio Mercedes 303, sa vratima na kvaku! Nakon toga prvi bus s  wc-om u Hrvatskoj! E to je bio doživljaj. I moji slavni dani turizma su počeli pranjem autobusa nakon ture penzića koji jedva čekaju zgurati kost od boce između sjedala i prozora. Nakon tog divnog perioda, uslijedilo je promaknuće. Trst, Leibnitz, Nagykanizsa…shopping ture! I onda u osnovnoj prvi maturalac sa tatom u Prag. Moram priznati zvuči grozno ali meni je bilo super, jer mi je taman sfalilo love pa mi je odmah posudio. On je vozio a mi smo se zabavljali i bilo je super. Tik nakon toga, šalju me u Kanadu kod rodbine samu sa 12 godina…I to je već postao ozbiljan turizam! (smijeh). Tamo su me zamalo oženili, jer sam znala igrati biljar, a nisam imala 18.

Moja misija….

Putujem, pišem iz svog nekog gušta, jer muž nikako da mi složi vrt isred kuće, pa umjesto sadnje mrkve, sadim slike i tekst.Pisati svoj doživljaj grada, zemlje, osobe do mene u avionu, studijskog putovanja, krstarenja sa malim djetetom…Ukoliko želite čitati super. Moja ideja je dati savjet, besplatno. Pitajte me, dugo sam već u turizmu I mogu sigurno pomoći oko Europskih putovanja i nekih dalekih. Moja ljubav je Europa! Svi blogovi i emisije govore o nekih nedostižnim putovanjima, beskrajnim plažama, visokim iznosima na računima, ali zato ovdje možete pročitati viđenje Venecije na izletu od 485 kn. I o gradovima koje vjerojatno nikada nećete posjetiti, jer mi u turizmu smo sretnici koji osim što se sekiramo 24 sata dnevno ipak imamo priliku sudjelovati na raznim radionicama gdje nas zovu razni organizatori turističkih zajednica.