• Facebook

Gost bloga : Saša Miloš

Tajland! Oduvijek je bio na mojoj bucket listi destinacija, koje se čine tako daleko i nedostižno. Ipak, na poziv moje prijateljice Gabrijele, današnje šefice, želje i snovi su pretočeni u stvarnost! U jednom trenutku sanjaš, a u drugom stojiš na aerodromu i držiš kartu za Phuket – naše prvo odredište na Tajlandu. Nisam neki veliki ljubitelj aviona, doživljavam ih više kao strojeve za putovanje kroz vrijeme, što realno i jesu. Zračna luka Zagreb – Doha, let traje pet i pol sati, presjedanje na noćni let u trajanju sedam i pol sati za Phuket i zapravo smo već tamo! Ono što umanjuje osjećaj puta je svakako Qatar kojim smo letjeli, jer je sve na zavidnoj razini, od aviona, usluge i ponude koju nude na samom letu.

 

Dobrodošli na Tajland! Pomičem sat za 5 sati unaprijed, koliko je vremenska razlika od našeg lokalnog vremena. Po izlasku iz aerodroma, zapljusnuo nas je topli, vlažan ali ne nepodnošljiv zrak. Uzimamo taxi  do mjesta Patong, gdje je smješten naš hotel Swissotel 4*. Dok se vozimo po suprotnoj strani ceste, koje su začuđujuće dobre, shvaćam koliko smo daleko od kuće! Bujna vegetacija, kućice od nelogično slabog materijala, stupovi za struju sa stotinama žica, trokolice na kojima se priprema hrana… Sve izgleda jako živo i užurbano, ali užurbano bez nervoze.

Smještamo se u hotel, koji je iznad svih očekivanja. Sobe su velike, čiste, čeka nas voda, kava, voće, bazeni na dvije lokacije, i meni najvažnije, veliki udobni kreveti. Nalazimo se samo 300 m. od Patong Beach. Dugačka pješčana plaža, uz koju se protežu visoke palme, more neopisivo lijepih nijansi plave i zelene, te vjetrić koji nas hladi, stvara onaj prvi osjećaj smirenosti. Inače je poprilično živo na plaži, lokalni stanovnici pokušavaju prodati sve i svašta, od hladnih pića, voća do torbica, marama i sl. Nisu agresivni, na prvi naš znak da nismo zainteresirani, sa širokim osmjehom odlaze dalje.

Nakon što smo se uz more prebacili u taj smireni mood, treba nešto i pojesti! Tajland slovi kao gastronomska destinacija, a Gabi ja smo uvijek raspoloženi za hranu. Mislili smo pojesti nešto od ulične hrane koja se nudi, doslovno, na svakome ćošku, ali s obzirom na naše nespremne želuce, odlučili smo, barem za sada, preskočiti uličnu hranu i igrati na sigurno. Otišli smo u restoran Rustic, poznatog kuhara Nikole Lesara, pobjednika prve sezone hrvatskog Masterchefa. I nismo pogriješili. Njegov Pad thai je nešto najbolje što sam pojeo u dugo vremena – tjestenina sa svinjetinom, tofu i raznim istočnjačkim začinima odlično nam je sjela nakon cijelog dana uživanja na Patongu. Nikola nas je oduševio i s možda najboljom sangriom ikada, a slastice su priča za sebe o kojima bih se mogao raspisati na još puno stranica. Odlazimo od Lesara i dogovaramo se kako smo od sutra na dijeti.

Dijeta? Za doručkom nam svi planovi padaju u vodu. Nema čega nema. Od običnog, „europskog“ doručka, preko pečenih i prženih jela koja su nama normalna za ručak, ali ne i za doručak… Naime, Tajlanđani rijetko rade razlike između doručka, ručka i večere, tako da se za švedskim stolom nađe doslovno svega!

Siti i zadovoljni, krećemo na Phi Phi island, poznat po tome što je tamo Leonardo di Caprio kao klinac trčkarao plažama u filmu The Beach. Ukrcavamo se na speedboat i jurimo tirkiznim morem do toliko željene plaže koja je, nažalost, do daljnjega zatvorena za javnost zbog turista poput Gabi i mene. Slikamo plažu iz daljine, ali dok kružimo oko otoka shvaćamo da su sve plaže i uvale jednako lijepe kao ona poznata Leonardova.

Stajemo na jednoj od plaža, monkey beach, gdje se možemo slikati sa majmunima koji skakuću blizu turista, međutim Gabi odmahuje glavom i kaže da se u životu nagledala majmuna, dok ja odlazim i pokušavam im prići što bliže bez obzira što sam upozoren kako majmuni mogu ugristi nadobudne turiste poput mene. Nakon što sam se podružio s „rodbinom“ idemo u novu avanturu – snorkanje! Domaćin nam daje maske za ronjenje i dihalice, za one manje spretne i prsluke za spašavanje. U full opremi plutamo površinom mora i gledamo šarene ribice koje plivaju oko koraljnih grebena. More je toplo, možda i pretoplo. Gabi se napokon odvažila ući u more i naravno da vrlo brzo izlazi van, jer baš nju od svih turista je gricnula riba. Drama queen. Idemo na ručak na jednu od plaža koja je 2004. bila pogođena tsunamijem i tek je prije nekoliko godina počela prava obnova. Sve ono što smo vidjeli na razglednicama i slikama na internetu, doživljavamo tamo – more, pijesak, pogled… Stvarno je prekrasno! Radimo još krug oko ovog posebnog otoka, vraćamo se u hotel sa prvobitnim planom kako smo na dijeti, ali ipak dan završavamo opet kod Lesara. Ulična hrana kod nas nije imala šanse!

Posjetili smo i famozni James Bond island. Ono što me iznenadilo je činjenica da je otok u nacionalnom parku blizu riječnih rukavaca koji su godinama nanosili riječni mulj, pa je more u tom dijelu zapravo smeđe boje i nije baš prikladno za kupanje, ali priroda oduzima dah. Otoci koji okomito izranjaju iz mora podsjećaju na nešto iz filma Avatar. Tijekom posjeta nacionalnom parku imali smo se prilike voziti u kajacima, gdje nas voze lokalni ljudi i fenomenalni su u iznuđivanju tipa sa svojim nevjerojatnim životnim pričama. Kao i većina drugih turista, sažalili smo se i našli se na pola puta, udijelili 100 bahta – oko 20 kuna. Dobar tip za polusatnu vožnju! U zadnje vrijeme bahta je jako ojačala i više nije tako jeftino na Tajlandu kao što je nekada bilo, jer su cijene dostigle turističku ponudu u Europi.

Noćni život u Patongu je nešto što se nikako ne smije propustiti. Ipak, mi smo propustili, jer smo Gabi i ja u 11 sati navečer već bili u krevetu. Ipak smo mi ljudi u godinama. Onim najboljima, naravno! Ali prošli smo ulicama grada u večernjim satima i primijetili jednu veliku kontradiktornu stvar – prostitucija je ovdje dio turističke ponude, dok je npr. električna cigareta zakonom zabranjena i zbog nje možete završiti u zatvoru. Ulice vrve raznim barovima i salonima za takozvanu „masažu“ gdje su nas zgodne Tajlanđanke širokog osmijeha zvale na opuštanje. Taj dio turističke ponude ostavljam za neki drugi posjet Tajlandu.

Napuštamo Pukhet, rajske plaže, oazu za odmor i letimo za Bangkok. Po dolasku nas čeka nešto potpuno drugačije. Odjednom smo u milijunskom gradu kojem se ne vidi kraj od visokih nebodera i isprepletenih cesta. Ovdje nas je zapljusnuo poprilično težak i vlažan zrak koji Gabi teško podnosi. Smjestili smo se u elitni dio grada koji smatraju poslovnom zonom, ali gle čuda, taj dio se navečer pretvara u red light district. Ovdje ljudi nisu više toliko srdačni, ovdje si dio mase užurbanog grada koji stvarno nikada ne spava. Smjestili smo se u hotel Ateas Lumpini 5*. I ovdje dobivamo osmijeh, možda malo manje iskren, hotel je vrhunski, a pogled iz hotela nas podsjeća koliko je ovo velik grad. Ogroman! Nabrijani na istraživanje, krećemo nadobudno skytrainom. Skytrain je nešto kao nadzemni metro. Vlaga u zraku nam stvara nervozu te izgubljeni na stanici pokušavamo odgonetnuti ne koju stranu moramo krenuti? Gdje drugdje nego prema shopping centru. Ipak je Gabi vođa puta. Nije to tako jednostavno, jer se promet odvija na dvije razine i potrebno je neko vrijeme da shvatiš kako to sve funkcionira. Po ulasku u skytrain doživljavamo temperaturni šok jer bez obzira na temperaturu od +30 u vlaku je možda nekih 18 stupnjeva. Istu situaciju doživljavamo u shopping centru, kamo sam ja kao heroj, otišao u japankama i promrzao kao nikad. Tada slijedi „najuzbudljiviji“ dio mog boravka u Bangkoku – shopping sa Gabi! Zapravo, ovdje se život odvija ne toliko na ulici, koliko u zatvorenom, jer ljudi doslovce bježe u klimatizirane i hlađene prostore. Nema ovdje kafića sa terasama na otvorenom, vani se boravi tek kada zađe sunce i popusti malo vrućina. Iako u Bangkoku nikada ne može biti hladnije, može biti samo toplije – vruće

Nakon preuzbudljivog shoppinga, kao dijete sam navijao da se popnemo na jednu od poznatijih građevina – Maha Nakhon. Gabi je bila full uzbuđena! Čudo moderne gradnje sa liftom koji nas vozi na 74. kat za samo 48 sekundi.

Pogled s visine od 310 metara na grad, ostavlja bez daha. Slijedi naslikavanje do besvijesti. Na zadnjem katu nalazi se terasa sa staklenim podom ispod kojeg je 310 metara ponora! Tu Gabi ponosno odustaje i ostavlja me samog u moru turista koji vrište dok hodaju po ovoj iznimnoj atrakciji. Meni je bilo super! I ja sam vrištao!

Osim moderne arhitekture, Bangkok nudi i puno tradicionalnih i tipično tajlandskih zanimljivosti. Obišli smo najpoznatije hramove i spoznali da Buda ovdje nije samo debeli čovječuljak, kako ga zapadnjaci obično doživljavaju, već je on simbol čitave životne filozofije. Saznajemo informacije kako je kralj ovdje sve. Prema kralju se u samom razgovoru odnosi sa začuđujućim poštovanjem. Jako puno važnosti se pridodaje povijesti i Tajlanđani kao narod, vlast i politiku doživljavaju na jednoj potpuno drugoj razini nego što smo mi navikli. U starom dijelu grada napokon smo se odvažili na uličnu hranu i isprobali svinjske ražnjiće u objektu u kojem se pripremaju već posljednjih 85 godina. Za Gabi pravi avanturizam, a ja sam napokon bio sretan što sjedimo u neklimatiziranom prostoru koji kod nas ne bi nikada prošao sanitarnu inspekciju. Pravi autohtoni doživljaj!

Na području Bangkoka vlada puno ulaže u očuvanje tradicionalnih vrijednosti i posljednjih nekoliko godina rade na projektu održavanja poznate plutajuće tržnice. Danas je to velika turistička atrakcija i moram priznati da me oduševila vožnja longtail brodom, kanalima koji se protežu na više od 30 kilometara. Na jednom dijelu kanala se svakodnevno održava tržnica, gdje lokalno stanovništvo na svojim čamcima prodaje voće, povrće, priprema hranu… Uistinu nešto posebno! Na tržnici se isplati obaviti kupovina suvenira, a oni hrabriji se mogu slikati sa velikim pitonima i egzotičnim životinjama. Mi smo to, naravno, preskočili.

Jedna od posebnosti je i train market – tržnica koja dio štandova ima smješteno na željezničkoj pruzi po kojoj nekoliko puta dnevno prolazi vlak samo nekoliko centimetara od postavljenih štandova. Atrakcija samo takva. Ovdje se može vidjeti apsolutno sve – miješaju se mirisi voća, ribe, mesa, nitko nema rashladne vitrine, sve se hladi na ledu.

Od lokalne vodičke sam saznao i zanimljivu informaciju da Red Bull izvorno potječe s Tajlanda! I danas se može kupiti originalno pakiranje u staklenim bočicama. Koristi se za podizanje energije, slađe je od kupovnog gaziranog Red Bulla i podsjeća na sirup.

Kroz priču sa našom simpatičnom vodičkom, saznajemo kako izgleda život u Bangkoku, kakve su navike ovog iznimnog naroda i shvaćam da bi mogao ostati još tjednima na Tajlandu. Nema ništa ljepše, nego kada se vratiš kući sa mišlju – kada ću opet tamo?! Uistinu vrijedi posjetiti ovu destinaciju. Ipak, kada sam se vratio, češće su me pitali , kako je to putovati sa šeficom, umjesto kako mi se sviđa Tajland?

I zato, Gabi hvala od srca što si me povela u ovu avanturu! Sa tobom, i na kraj svijeta 😊

 

Leave a Reply

Your email address will not be published.
Required fields are marked *